Početkom godine, plijesan prošlih noći

Koje plutaju na dotrajalim kalendarima

Kao zrna graha u hladnoj vodi

Tek treba doći vrijeme milodara

Neočekivanih radosti u kojima

Tepih površinskih vena kojima su

Prošarana moje ruke sluti

Na krvavu Amazoniju

Čije šume ne gore

Jer im korijenje čuči

u toploj mahovini

Ružmarin, kadulja

Miomirisni vrt

Beskonačnog ljeta

Alergičan sam na način
Kako slažeš čarape u ladicu
Tvoj prejaki parfem koji
Uduši boga u meni
Dok se vozimo u liftu
Ostaviš kesicu u čaju
Umjesto da je baciš
I uvijek kupiš krivi
Šampon za kosu
Alergičan sam na tvoje
Kreme, losione, pilinge
Koje su zauzele pola
Police u mojoj kupaonici
A još nisi ni uselila
Alergična si na gaće
Koje predugo čekaju na pranje
Znojne potkošulje, Daft Punk
Rick Astley, jebeni Pharell Williams
Moj after shave, cipele, kvazitrening
Pokušaji pisanja, tantrička joga
Jadna li ti majka, o jadu se zabavih
S tobom dragi, što mi je ovo trebalo
Nismo mi ništa posebno, govoriš mi
Dok mi škaklješ ono mjesto na nozi
Za koje jedino ti znaš gdje je
I nitko mi drugi ne treba
Dovoljni smo, govorim ti
Nikada nećemo biti
Liz Taylor i Richard Burton
Nema potrebe, po prvi put
Neću misliti jesmo li mogli
Bolje, jeli to sve čemu se
Preostalo nadati
Je li naše proljeće
Vrijedno peludi
Za koju nema
Flonidana

“Keep the shithole countries, their pathetic brood!” cries she

With silent lips: “Give me your IT engineers, artists,

Your third-world millionaires looking for third-world gardeners and nannies

Son of a gun running for shelter from your justice

Send these, fedexed in cages, your geese with their golden eggs

I lift my gun

Beside the barb-wire wall

(to Emma, a risen Lazarus)

Prva i najpoznatija stvar kod pojma domoljubne glazbe kad je bivša Jugoslavija u pitanju nije Brenina „Jugoslovenka“ ili „Hej Jugosloveni“ Doris Dragović već Čolićeva gromka „Druže Tito mi ti se kunemo“. Sada je iz ovoga rakursa malo teško povezati zgođušnog pop pjevača čiji je marketinški potencijal prepoznao čak i legendarni Eurokrem sa nečim tako patetičnim kao što su hvalospjevi čovjeku kojeg se danas rado izjednačava sa Staljinom, iako je upravo sukob Tita i Staljina 1948. zbog jugoslavenskog otpora sovjetskoj ideološkoj „kolonizaciji“ doveo do raskola sa SSSR-om. No Zdravko Čolić nije ni prvi, ni posljednji koji se našao u prilici da pjeva Velikom vođi, a da pritom nije uspio odoljeti pozivu sa svim lovorikama koje su uslijedile.
Najsvježiji primjer mogli smo nedavno vidjeti na inauguraciji američkog predsjednika Joea Bidena u Washingtonu, ustoličenom nakon neviđenih nereda na Capitol Hillu koji će nažalost ostati zapaženi više po polugolom rogatom prosvjedniku u krznu nego svojim tragičnim posljedicama. Isto se može reći i za samu inauguraciju, u kojoj su gotovo svi uključeni izazvali više pažnje od glavne zvijezde. Može se diskutirati da li je to zbog dojma da je ovo bila tek generalka za inauguraciju Kamale Harris ili sve ostalo što je uslijedilo, jer je spomenuta priredba bila slavlje političke korektnosti, tumora od kojeg pati američka kulturna, politička i društvena scena otkad su liberalne elite proglasile nepisanu dogmu identitetskog diskursa. Na ovaj način eutanazirali su ne samo slobodu govora kojom se Amerika tako ponosi, nego i sve ono što umjetnost čini proaktivnim i kritičkim doprinosom društvenom diskursu, a ne samo dodanu, estetsku vrijednost i statusni simbol.
Logična posljedica kulturne autocenzure američkog liberalizma bio je fenomen Donalda Trumpa, koji je mnogo više uzrokovan iznevjerenim obećanjima ljevice i njihovom redukcijom na simboliku umjesto sadržaj. Na ovaj način njihova primarna glasačka baza malo-pomalo se distancirala od vrijednosti koje ova politička opcija sada simbolizira, pa su neki od glasača Baracka Obama pohrlili u naručje jedine alternative koja nije zvučala proračunato i licemjerno, a to je bio upravo Donald Trump. Naravno, sve nuspojave i posljedice njegove vladavine već su toliko puta proanalizirane do te mjere da je Hillary Clinton, nesposobna da se pomiri sa činjenicom da ipak postoje neke titule koje nije osvojila, objavila knjigu pod nazivom „What Happened“. No čak i nakon toga nije shvatila ono što joj je javnost, a posebno demokratska glasačka baza, govorila godinama: njena servilnost korporativnim interesima i pretvaranje State Departmenta u igralište za bogate sponzore, korupciju i kriminal bili su miljama udaljeni od potreba i problema ljudi koje je morala uvjeriti da je upravo ona rješenje koje im treba. Budući da je potcjenila glasače do te mjere da u neke savezne države nije ni išla, uvjerena u sigurnu pobjedu, njen poraz je još apsurdniji. Kao i beskonačno medijsko samosažalijevanje u kojem je svesrdno podržavaju liberalna elita i showbusiness.
Budući da, kako rekoh, američka ljevica prioritizira simbole kao krucijalni element svoje vladavine, na Bidenovoj inauguraciji „inaugurirana“ je 22-godišnja pjesnikinja Amanda Gorman kao glas generacije i zvijezda književne scene koja se odjednom našla pod lavinom globalnih aplauza i hvalospjeva sa kakvima se ne može mjeriti ni Tito, sa našim triom Brena-Doris-Čola. Njena pjesma „The Hill We Climb“ u međuvremenu je postala kulturni i medijski fenomen, objavljen u New York Timesu, Guardianu itd. Na naslovnici poznatog magazina Time pozirala je u stilu prave hollywoodske zvijezde, kao najava razgovora sa Michelle Obama. Krenula je i u manekenske vode, a kao šlag na torti, jasno i glasno najavila kandidaturu na predsjedničkim izborima 2036.g., koju su jednako tako jasno i glasno podržale kraljice liberalnog političkog i medijskog establišmenta, Hillary Clinton, Oprah Winfrey, Michelle Obama i Ellen de Generes. Američka kultura voli ambiciozne ljude koji se odozdo vinu do vrha. Samim time, nagla eksplozija popularnosti mlade pjesnikinje nimalo ne iznenađuje jer utjelovljuje esenciju stereotipa američkog sna.
No ako sve sagledamo preciznije, njezin američki san imao je određene preduvjete, koje je majstorski ispunila kao netko tko jako dobro zašto to radi: riječ je o mladoj Afroamerikanki, sjajnoj oratorki sposobnoj da impresionira publiku, dovoljno osvještenoj da zna koliko je imidž važan za medijsku percepciju i talentiranoj da svoj rad posveti tematici koja će joj donijeti najviše pozornosti. Budući da je prije toga nagrađivana za svoj rad, ne može se argumentirati da nema što reći. No problem Amande Gorman je što su njene književne kvalitete, kakve god da jesu, progutale njene druge ambicije. „The Hill We Climb“ zvuči prije kao politički obojena propovjed intonirana u stilu slam-poezije. Autorica se, u žutom dizajnerskom kaputiću sa inauguracijske govornice samoinicijativno transformirala u kulturološku maskotu ljevice. Posve predvidljivo, intelektualci koji dominiraju američkim mainstreamom su je ovjenčali statusom simbola manjinskog aktivizma, pokreta Black Lives Matter i feminističke ikone u nastajanju. Naravno, i najžilavija kičma pokleknula bi pod tolikim komplimentima, posebno kad se njima priključe slavljenički tweetovi Baracka Obame, danas toliko kanoniziranog u tamošnjem društvu da se svjesno zanemaruje ili kritički zaobilazi uloga njegove politike u razočaranju lijevih glasača i pobjedi Donalda Trumpa.
U međuvremenu, i sama se Gorman pretvorila u neku vrstu svete krave, jer je od silne šume hvalospjeva teško doći do drveća kritike. Ili je to barem tako bilo donedavno, kada je u Nizozemskoj izdavač Marienhoff za prevođenje inauguracijske pjesme angažirao Bookerom nagrađenu mladu autoricu Marieke Lukas Rijneveld. Posve neočekivano, ovo je izazvalo revolt pojedinaca pa se aktivistica Janice Deul javno zapitala zašto prevoditeljica nije mlada crnkinja, jer će valjda jedino one razumjeti što je pjesnikinja htjela reći, pa taman i bez Bookera. Nakon što se sve pretvorilo u još jedan cirkus politički korektnih/prihvatljivih standarda koji sa književnim tekstom nemaju pretjerane veze, Rijneveld se dostojnstveno povukla i odustala od angažmana. Aktivistička ljevica po tko zna koji put pokazala je da njena solidarnost ima precizno definirane granice u kojima se prava spola, rase i ideologije nužno ne preklapaju.
U nekom boljem svijetu, Gorman bi reagirala inzistiranjem da upravo ova obavi posao za koji su je angažirali i tako spasi taj melodramatični manifest iz talačke krize u kojoj se našlo samo zato što nizozemskoj novinarki prohtjelo da ucjenjuje izdavača za nešto u čemu baš i nema rasističkog prizvuka, ali zato mnogo prostora za reklamiranje nekog tko bez ovog skandala vjerovatno nikad ne bi došao do američkih medija, za razliku od Marieke Rijneveld. No to se vjerovatno neće dogoditi jer Bidenova dvorska poetesa polako ali sigurno gradi dugoročnu političku kampanju, pa bi sve periferno moglo ostati van fokusa. Što nije ni čudo jer je već potpisala lukrativne ugovore za nove knjige, a na krilima potpore Oprah Winfrey lako će doći do svega o čemu Marieke Rijneveld ne može ni sanjati. Naime, kraljica američkog talk showa ima moć da poput kralja Mide sve čega se dotakne pretvori u zlato, pa njoj svoje karijere duguju Dr. Phil i Dr. Oz, izmeđuostalih. Književni agenti joj zapravo ne trebaju, jer njen lik i djelo obožavaju i ostali čije preporuke vrlo ozbiljno utječu na rejting nekog autora. U tom smislu ona je neka vrsta književne Grete Thunberg: pažljivo osmišljen brend koji se dobro prodaje, uvjeravajući vas da je nešto više, dublje od toga. Paradoksalno, u sustavu u kojem živimo to također znači da je Thunberg nominirana za Nobelovu nagradu u istoj kategoriji kao i Jared Kushner, jedan od glavnih protagonist Trumpizma.
Na koncu, sve ovo dugoročno može biti jedino na štetu poezije, jer ona u svemu tome pada u drugi plan, vežući esenciju nečega što bi moralo biti bezgranično uz ideologiju koja sama po sebi ima ograničen rok trajanja. To više govori o autoričinom shvaćanju uloge pisca u širem društvenom kontekstu jer nešto poput “The Hill We Climb” tek neznatno odmiče od dvorskog trubadura čija je primarna zadaća zabavljanje vladajuće aristokracije. Slučaj Amande Gorman pokazuje koliko daleko pisac može stići ukoliko je spreman reducirati se na lirski prepakiranje političke parole i motivacijsku retoriku lifestyle aktivizma. Dovoljno nametljiv da bude primjećen, dovoljno bezopasan da bude prihvaćen. Ne moramo joj to nužno uzeti za zlo s obzirom na njene godine i situaciju u kojoj se našla. No upravo zbog platforme koju joj je darovao Joe Biden ima odgovornost autorskog integriteta nepotkupljivog obećanjima showbusinessa i političkih elita. S obzirom da je izrazila želju da jednog dana bude dio te elite, možda je čeka sudbina Hillary Clinton. A to nipošto nije nešto čemu bi se trebala nadati, jer je tu poziciju već “pikirala” Kamala Harris.
Kao što kaže ona stara narodna, puno se (književne) soli još mora najesti autorica inauguracijske pjesme prije nego legitimno postane glas bilo čije generacije. Po svemu sudeći, previše je zaslijepljena novostečenom slavom da shvati da teško možeš istovremeno biti Beyonce i Toni Morrison, a da to ne izgleda u najmanju ruku karikaturalno. Mark Zuckerberg pokazao je na slučaju Donalda Trumpa svoju sposobnost da vedri i oblači slobodom govora u cijelom svijetu. Ukoliko nova kraljica američke poezije doista želi zadržati naglo stečeni rejting, bilo bi dobro da se bori da sloboda govora ne bude isključiva povlastica onih koje je „blagoslovila“ američka ljevica, nego i ravnozemljaša. Sve drugo dugoročno će dovesti do nekog pametnijeg i opasnijeg autokrata koji će Amerikance naučiti razliku između političke korektnosti i slobode govora. A to bi mogla biti lekcija koju, poput napada na Capitol Hill, nikada neće zaboraviti.

For darkness is but an absence of light

It gives you an excuse to keep the truth of your heart in its shadow

For light is an absence of the dark

It unveils what was meant to stay

Unuttered, afraid and denied

For there is fear in honesty

It shouldn’t excuse our lies

To shame you into hiding

Resisting instead of persisting

For the precious qualities of time

They are too valuable to waste

For it is an ocean, and we are the few

Lucky raindrops that taste its surface

For the altitudes where rain is born

Are but a promise of fullfillment

The outcome of which shapes

The excitement piercing you

While spiralling between the lightning

Combing the skies in search for those

Worthy of the songs of salvation

Will they succeed?

It has yet to be decided

And they already know

It’s not up to them

And it’s not up to me

For it’s a truth beyond

What any of us are

Able to reach

Smrdljivi Martin smrdi

Zato ga ne ubiješ kada ga

Otkriješ u naborima zavjese

U jastuku, pokrivaču, krevetu

Jer smrdi i ide na žuto zato

Ne farbaj zidove u žuto

Čak ni ona razvodnjena

Mokraćnožuta koja graniči

Sa bijelom, on će je pronaći

Sakriti se i čekati sišući tišinu iz sobe

Koja više nije samo tvoja

Ali ti to nećeš znati jer ona

Ne pripada samo tvojim ušima

Sve dok jedno slučajno zzzzzt

Razotkrije da više nisi sam

I da je nepozvani suvlasnik samoće

Martin koji smrdi

I ne da ti spavati

Jer u snu te čeka

Paranoično Martinje

Kazu, eto, to je kod nas tako

Nema ih u obiteljskim stablima

Zene, majke, kceri, sve sto

Medju nogama nema kurac

Od drveca se ne vidi suma

Sva ta hrapava falusoidna stabla

Izrasla iz toplih grudi majki

Majke Zemlje i njenih kceri

Kojima ne treba stablo

Jer im ionako pripada cijela suma

Natopljena barsunastim mlijekom

Koje ce pljustati bezuvjetno

Cak i nezapisanima, zanijekanima

Sva ta sakata stabla cvasti ce

Miloscu Majke, koju cak ni

Tama sto guta neustrasive

Razderati ne moze

I zato stabla ce vristati

Falusi ce se istopiti

Lisce ce otpasti

Mlijeko ce usahnuti

A suma u goloj koroti

Utihnuti

Trizoide, meduze, svjetlost

U marijanskoj brazdi moje kičme

Kada se kosti lopatice raskole

Kao leptir u nemilosrdnoj elisi

Ventilatora zrakoždera

Ni brisovi ne pomažu

Fiziološki vrtovi čekaju

U otopinama flora

Fauna tišine

Minimalne konfuzije,

Odstajale u serumu

Parcijalne amnezije

Neupotrebljive jer

Od krvnih zrnaca

Ne prave se kokice

Kao akvarij pun električnih riba

što bride nemirom bodlji

Jednom mjesečno opržim se

O stakleno trnje koje nagriza

Plahovitu paučinu u plućima

Iz kojih klijaju crni oleanderi