The circus is leaving from our small town on the wide road that leads to a bridge. The circus is leaving and I’m wondering now: Who actually was the host and who was the guest?
The circus is disappearing in the vast plane, its trace is tinged with silver in the rainy night. The Fakir is leaving along with the tightrope walkers and the sad buffoon that was dear to me.
Was it all just a joke? Is it all just a cheap trick? Or all those masks concealing pain and some utterly different face?
Kids’ll keep talking about the lights of arena… They’ll practice stealthily some trick at home. But in a day or two, as some time passes, it will rarely come to their minds.
A round imprint will remain on the place of the tent, there where the courageous Greek was wrestling with a tiger. And a few posters with the Fire Eater, on whom kids will draw mustaches soon.
Was it all just a joke? Is it all just a cheap trick? Or all those masks concealing pain and some utterly different face?
Good night, ladies and gentlemen. So another performance is coming to an end. I hope you enjoyed it. It was pleasure playing fool for you all this years. I hope we’ll meet again in some other town, on some other show… In some other circus.
The circus is leaving from our small town on the wide road that leads to a bridge. The circus is leaving and I’m wondering now: Who actually was the host and who was the guest?
The circus is leaving – it is better for everyone like that. Many have understood the show so far. The crowd will easily find new clowns, ’cause another circus will come to our town.
Oh yes, it all was just a joke! Oh yes, it all was just a cheap trick! And all these masks are concealing pain and some utterly different face!
Nevertheless, good night. Enjoy yourselves.
“Odlazi cirkus”
Odlazi cirkus iz našeg malog grada, širokim drumom što izlazi na most… Odlazi cirkus i ja se pitam sada: Ko je domaćin, a ko je bio gost?
Nestaje cirkus u širokoj ravnici… U kišnoj noći za njim se srebri trag. Odlazi fakir i artisti na žici i tužni pajac što bio mi je drag.
Da l’ je sve bilo samo fol? Da l’ je sve samo jeftin trik? Il’ sve te maske kriju bol? I neki sasvim drugi lik?
Pričaće deca o svetlima arene… Vežbaće krišom kod kuće neki štos. Ali već sutra, čim prođe neko vreme samo će retko pomišljati na to.
Ostaće okrugli trag na mestu šatre, tu gde se hrvao s tigrom hrabri Grk. I par plakata, na njima gutač vatre, kome će klinci već nacrtati brk.
Da l’ je sve bilo samo fol? Da l’ je sve samo jeftin trik? Il’ sve te maske kriju bol? I neki sasvim drugi lik?
Laku noć dame i gospodo. Eto, i ova predstava je završena. Nadam se da ste uživali u njoj. Bilo je zadovoljstvo glupirati se za vas sve ove godine. Nadam se da ćemo se još videti u nekom drugom gradu, na nekoj drugoj predstavi… U nekom drugom cirkusu.
Odlazi cirkus iz našeg malog grada širokim drumom što izlazi na most. Odlazi cirkus i ja se pitam sada: Ko je domaćin, a ko je bio gost?
Odlazi cirkus – za sve je bolje tako. Mnogi su predstavu shvatili do sad. Nove pajace će masa naći lako, jer drugi cirkus će doći u naš grad.
Ma, sve je bilo samo fol! Sve je to samo jeftin trik! I sve te maske kriju bol i neki sasvim drugi lik!
Night and silence given for ages,
Rain or maybe it is snowing,
Anyway, I am warmed up with an endless hope,
I see a city far away which doesn’t exist…
There where it’s easy to find a shelter for a stranger,
Where for sure, they remember you and wait for you,
Day by day losing or confusing a trace
I go to this city which doesn’t exist…
There a heart is burning for me
Like an eternal sign of forgotten truth,
There is the last step till it
And this step is longer than the life…
Who will answer me what is given by destiny?
Let it be not fated to know about it,
Perhaps, behind a threshold of the waisted years
I will find this city which doesn’t exist…
There a heart is burning for me
Like an eternal sign of forgotten truth,
There is the last step till it
And this step is longer than the life…
There a heart is burning for me
Like an eternal sign of forgotten truth,
There is the last step till it
And this step is longer than the life…
– ja tebi vise magije želim nego sebi… možda je ja predugo čekam, tebi je, čini mi se, prvoj potrebna. –
Ne…
Nismo mi bili ljubavnici…
Nikad…
Samo smo se ponekad malo gledali, kad nas nisu gledali…
I to je sve…
Oboje smo nosili na lančiću po polovinu jedne davno polomljene tajne,
ali nismo pokušavali da je sastavimo, ko zna zašto,
i ta tajna lebdela je nad desetogodišnjim okeanom
prošlog vremena kao ukleta lađa…
Negde ovde daleko…
Negde tamo blizu…
Ni na nebu, ni na zemlji…
Nismo mi bili ljubavnici…
Nikad…
Samo smo se ponekad, u noćima punog meseca,
malo tražili po dugim talasnim dužinama Čežnje…
I to je sve…
Na svu sreću, ja ti ne mogu pomoći i umoran sam od traženja rešenja, koje je uvek na dohvat naših kratkih ruku. I prolazi vreme, ruke nam jačaju, ali ne rastu.
A da zakoračiš? Ne, ne smeš prva, a ja ne mogu biti ispred tebe. Da krenemo skupa? Ko bi se toga setio?
Ne kradi mi međuvreme, ako već ne osećaš svoje. Postaću hladan i promeniću se, ali kad-tad ću eksplodirati. Ko će da skuplja parčiće? Ti? Pa ti ne možeš da me skupiš ni sastavljenog.
Ne kradi mi međuvreme. Ono nije naše. Ono je moje. I nije između nas. Ono je između mene i mene.
Ne kradi mi međuvreme, bojim se – upašćeš u njega. Ne kradi mi sebe od mene, budalo glupa. Postaćeš međuvreme i ostaćeš zauvek sa mnom bez mene.
Da li sam svuda gde su mi tragovi,
ko zna s čim sam se spajao
a nisam ga ni takao,
možda sam boravio i u svom životu
možda postoje izvesni znaci
ili kao da je neko stran.
Ali ipak uz mene se može,
mada je neobično.
Sa mnom je opasno ići,
ja se nikad ne umaram.
Valjda sam jedini čovek
koji sumnja u sebe.
Sve češće mi se čini
da nisam nikakav oblik,
već da slobodno jedrim
kroz sopstveno pijanstvo
– prepušten sunčevom vetru
odlivam se i dolivam.
Ali ipak uz mene se može,
mada je neobično,
sa mnom je opasno hteti,
ja nikad ne odustajem.
Neiskvaren iskustvom,
poseban slučaj samoće.
Ponekad izmislim sadašnjost,
da imam gde da prenoćim.
I suviše sam video,
da bih smeo da tvrdim,
mnogo toga sam saznao,
da bih imao ijedan dokaz,
ali ipak uz mene se može,
mada je neobično.
Sa mnom je opasno voleti,
ja nikad ne zaboravljam.
Pokušavam da shvatim učenja
koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera
spremna da u mene veruje.
Teško je biti okovan
u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom,
ne mogu da umirim mir.
Al ipak uz mene se može,
mada je neobično,
sa mnom je čudno čak i umreti…
jer ja se ne završavam.
