Dunavom

Pradeda Ištvan,
hleb tražeći,
iz Bačaljmaša Dunavom
u Vukovar doplovio.

Deda Stjepan,
talasima memorisan,
skelom i čikljom,
Vukom i Dunavom,
hleb sticao.

Otac Antun, pećar,
sve naše seobe,
Dunavom omeđene
i kaljevim pećima ušuškao.
Rođena na Stjepanov rođendan,
na Antunov, Sinišu iznedrila.
U Somboru,
Dunav-Tisa-Dunav – kanalskom.

U koji će tok,
na čije rođenje,
Sinišin potomak
naćve porinuti?




Glasanje

Te, 1968. godine, postala sam punoletna. I prvi put u životu išla na glasanje. Biračko mesto nalazilo se u kafani „Veseli cigljar“, na početku moje ulice, u kući na lakat, a Ciglana se nalazila na kraju. Zbunjivalo me mesto gde ću glasati jer ko je video da se glasa u kafani, a još više što idem tamo gde nikada nisam bila, kao ni u bilo kojoj kafani.
Kada sam ušla, svečano obučena, još više sam se zbunila, a onda svim srcem obradovala. Nisam ušla u kafanu. Ušla sam u lepu prostoriju bez kafanskih stolova, ukrašenu jugoslovenskim zastavama i fotografijama maršala Tita. Istina, sa leve strane, do zida, bila su tri stola, na njima mastiljave olovke, to sam prvo ugledala, sa desne strane takođe tri stola do zida, i troje ljudi sa spiskovima, a na sredini, glasačka kutija.
Prilazim desnim stolovima, pružam ličnu kartu, dežurni čovek je ne gleda, već ustaje, čestita mi što sam došla, zna da mi je prvi put i pruža mi crveni karanfil.
Ponosna, narasla sam do neba.
Sledi provera u spisku, zaokruživanje mog imena, primanje glasačkog listića i odlazim ka prvom stolu gde je olovka, trebalo bi da zaokružim da ili ne, zaokružujem da, presavijam listić, ubacujem ga u kutiju i još ponosnija, izlazim iz „Veselog cigljara“. Odrasla, da odraslija ne mogu biti.
A da me ubijete, uopšte se ne sećam zbog čega smo glasali. Sećam se jedino da su roditelji, i oni svečano obučeni, išli iza mene, brižno gledajući kako se snalazim, ali ne mešajući se.
Od mog punoletstva bezbroj puta išla sam na glasanje, a onda su stigla vremena kad bogme nisam, ili jesam, ali od dva loša, birala sam manje lošeg, pa opet nisam… i eto mene, u nedelju, 25. oktobra, da biram…
Ne idem u kafanu, ali bila bih sretnija da idem. Ne zbog mojih godina, već zbog lokacije. Idem u somborsku Železničku stanicu. Sazidana je za vreme Austrougarske, 1869. godine, a u stanicu je iste godine stigao i prvi voz. Iz Subotice. I svojim dolaskom otvorio železničku prugu Horgoš-Subotica-Sombor. Kasnije i još kasnije, otvorene su mnoge pruge i stizali su somborski vozovi u mnoge gradove Jugoslavije.
Somborska stanica, nekada prelep objekat, sada je ruina. Ne zato što više nema Austrougarske, ni Jugoslavije, već zato što o njoj više ne brine Sombor. Nekog novog gazdu stanica uopšte ne interesuje, a još manje pruge i njeni pragovi.
Park „Ivo Lola Ribar“, kroz koji se do stanice stiže, otima se svom snagom. Brine o njemu Sombor. Istina, biste Ive Lole Ribara više nema. Prvo je nestala bista, a onda i postolje sa imenom tog narodnog heroja Jugoslavije. Ime parka više se ne pominje, a u sred parka, urušava se i „Paviljon“, prelepa zgrada-kafana, nekada i sa baštom… u kojoj se i jelo, i pilo, a bogme i plesalo… O ruševinama berbersko-frizerske „Kuće lepote“, da i ne govorim.
A moje glasačko mesto?
Ući ću, ne moram da proveravam, u bivši stanični bife. Koji i dalje ne radi. Pre ulaska, ni to ne moram da proveravam, preskakaću rupe na turskoj kaldrmi, a onda rupetine na betoniranom prilazu. U bifeu su me, kada sam poslednji put glasala, dočekali prljavi zidovi, šank pun prašine, sudoper pun prljavih šoljica od kafe, razbacane fascikle, papiri… Iz bifea ću, to je i sada sigurno, ući u desnu prostoriju, ne znam čemu je ranije služila, kroz vrata na kojima ništa ne piše, ali vape za farbom. Posle glasanja, mogu iz bifea, kroz ofucana drvena vrata, izaći na peron. Ako hoću. A neću. Boli kada gledam kako peron propada.
I?
Nadam se da neće boleti kada saznam rezultate glasanja. Da ću opet, svečano obučena, biti ponosna do neba.
I uživati.
Ove, 2026. godine.

Pismo

PISMO Sa Cetinja. Od Željka Dapčevića. Prijatelja. Dobrog i dragog. “Vojvodina, zemlja usporena. Mirna. Ravna. Ljudi vade riječi kao što čupaju noge i…

Treća sreća

Dugo sam se odupirala. Nisam želela da imam svoj sajt. Bila sam zadovoljna što svoje priče objavljujem na Prozionline i u nedeljniku „Vreme&#822…

C

C! Najkraća reč. Potpuno jasna i glasna. Uvek kaže – ne. Uvek odgovor na pitanje. Bilo ono kratko ili dugačko. Hoću li opširnije objašnjavati? C…

Haiku II

URAMLJEN NEMIR Kucanje tiho. Širom vrata otvaram. Iz tvog je dlana. Rame uz rame, Odjednom u raskorak. Klonula krila. U srcu vrisak. Kao soli na ranu,…

Haiku

Još grize zima. Ošine dahom mrzlim. Virka kukurek. Odjednom lišće. Do juče golom granom, Šiknuo život. Sa lastavicom, Vratilo se proleće Svojim kućama…